Moja glazbena karijera počinje nizom koncerata još u majčinoj utrobi dok sam ispuštao razne zvukove i šumove okolnim organima. Kad sam se rodio 09.04.1968. u Zagrebu, noć je bila lijepa, ali moji roditelji to nisu primjećivali. Primijetili su jedino da se rodio glazbenik. Bili su sretni zbog mog rodjenja, iako se s činjenicom da ću biti glazbenik nisu lako pomirili.
Ipak, dok je u mojim zvijezdama čitko pisalo da ću se baviti glazbom, ja sam stalno pokušavao učiniti od sebe neku „suvisliju“ osobu. Ponukan tim nastojanjem, iza sebe sam ostavio jedan neuspjeli pokušaj studiranja naftnog rudarstva, te stečenu diplomu Filozofskog fakulteta u Zagrebu (sa smjerom talijanskog i španjolskog jezika i književnosti). Logično, s obzirom da mi je mama bila profesor engleskog i talijanskog, a tata inženjer naftnog rudarstva.

U svakom slučaju, pohadjao sam i muzičku školu „V.Lisinski“ u klasi sjajnog profesora, divnog čovjeka i velikog čeliste; Srećka Prašelja, ali sam u onoj tipičnoj pubertetskoj fazi - odustao. Osim toga, moja starija sestra Loreta, svojim me nevjerojatnim talentom za klavir toliko zasjenjivala da mi se pored nje činilo besmislenim baviti se glazbom. Ali evo, tu sam gdje sam, a ona je već dugo u Houstonu pijanistica s doktoratom. Kao i moja mladja sestra, Ana-Marija, i dalje je zvijezda moga nadahnuća.

Kad sam odustao od glazbene škole nisam i od glazbe. Tako sam sa svojim prvim rock sastavom „Sin Albert“, svirajući bas gitaru 7 godina, te tako razvijajući prva iskustva, prva prijateljstva, a bogme i prve ljubavi; izbjegao ona tipična motanja po sumnjivim kafićima i diskotekama, a prstići su zahvaljujući tome uvijek nešto radili - nisu zakržljali. Ipak, čelo sam uzeo u ruke ponovno tek 6 godina kasnije.

Bilo je jedno 4 cm prašine koju sam s njega otpuhnuo, nakon što je 6 godina stajao na vrhu ormara, kad mi je prijatelj predložio da odem s njim svirati u Munchen na cestu. Ta mi se ideja silno dopala i to mi je bio glavni poticaj da nastavim svirati čelo. A glavni motiv je bio otprilike 50 maraka koje smo uspijevali svaki dan zaraditi čak i za moje prestrašno sviranje jedine dvije kompozicije koje sam tada uspio uvježbati: Ave Mariju od Bacha i Ave Mariju od Schuberta. Kao reminiscencija na te moje početke, evo ih i na CD-u "Street cello" u ipak malo boljoj verziji, nadam se.
Svirajući tako na ulici u raznim varijantama ljudi i glazbenih stilova, u meni se počela buditi prava ljubav za sviranjem na ulici koju njegujem već više od 10 g. Uživam na ulici s čelom, muzičkim prijateljima, svima vama.

Dok sam tako gudio po Munchenu i Beču, paralelno sam imao i svoje rock-grupe s kojima sam svirao bas gitaru: Stampedo, Šo!Mazgoon, Gego & Picigin band, ali sam zapravo uvijek svima bio zanimljiv kao čelist pa sam tako mnogima svirao čelo (uz bas gitaru) na nosaču zvuka: Gibboniju, Oliveru Dragojeviću, Hladnom pivu, Natali Dizdar, Lidiji Bajuk, Dunji Knebl, Zabranjenom pušenju, Ramirezu, Afionu, zboru Ezerke i orkestru 7/8, Mili i putnicima, Pavelu, Kopitu... Suradjivao sam s mnogim glazbenicima te mnogima bio gost na koncertima kao napr. Darku Rundeku, Jessici Lurie, Marjanu Banu, Matiji Dediću, Davoru Ercegu, Massimu, Radojki Šverko, Vješticama, Manceu...

Svirao sam u kazališnim predstavama, komponirao sam glazbu za nekoliko animiranih i kratkih filmova, radio drame, televizijske špice i reklame, aranžirao, uglazbljivao,... I tako ću, s obzirom da se u mojoj profesiji ne ide u penziju, dokle ide.

Zato, dragi prijatelju, ako lutajući svijetom, u nekom od gradova koje posjećuješ, u nekoj zabitnoj ulici, baru, ili u nekom napuštenom kazalištu začuješ zvuk mog čela, nemoj se iznenaditi. To ti ja od svega srca dajem ono najljepše od sebe. Ti uživaj ili nemoj; ubacio ti u moj kofer koju pinku ili ne, ja stati neću. Jer, ovako je meni moja baka Stane iz Omiša pjevala: „Sviraj svirče, nemoj stati, uvik će ti kogod dati, ili dinar, ili dva, nećeš svirat badava!“.